Слике страница
PDF
ePub

naša municipalna prava“. Za zagrebačkom povele su se i druge županije, dapače i virovitička, koja nakon vrlo burne debate, u kojoj se žestoko navaljivalo na težnje Magjara, a naročito na njihovo ubrajanje slavonskih županija medju ugarske, stvori (2. oktobra u Osijeku) zaključak, da njezini zastupnici na požunskom saboru im a du isključivo latinski govoriti i nikako drugačije, dakle ni magjarski. Sam predsjednik, prvi podžupan Janković Pribirski i Vučinski izriče krepko:,,Ne ćemo i ne smijemo nikad odstupiti od naših municipalnih prava", a onda bi prihvaćena posebna predstavka na kralja s molbom, da se latinski jezik kao diplomatski u slavonskim županijam a zauvijeke zadrži, a magjarski jezik da se nema nikad uvesti, onda, da se ime donje Slavonije povrati i uzme upotrebljavati u zakoniku po kraljevskim dekretima i uopće po svim službenim spisima, nadalje, da se Primorje (Rijeka i Bakar) s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom sjedini i banskoj vlasti podvrgne, te konačno, da se zastave na pomorskim ladjama i po primorskim lukama, što pripadaju pod ugarsku krunu, ne ukrase magjarskim narodnim bojama, već da se ondje viju zastave onih boja, kakove se kod krunisanja ugarskog kralja kao znak naših kraljevina običavaju nositi. No mnogo je burnije protekla skupština županije varaždinske (6. okt.). Ovdje su pristaše narodne stranke započele raspravljati na hrvatskom jeziku, našto administrator grof Ivan Nep.

Erdödy skupštinu raspusti. Od toga dana unaprijed magjaronska je stranka u županiji varaždinskoj posve skrhana. Jedina županija srijemska ne pridruži se svojim družicama igrajući odista ulogu glavne kule magjarstva u Slavoniji.

Medjutim se prihvati velikaška kuća, da i po treći put raspravi predlog donje kuće u pogledu opće uporabe magjarskoga jezika (7. oktobra). Prvi i opet uze riječ ban Haller nastojeći, da se postigne neki kompromis izmedju oprečnih stajališta hrvatskoga, velikaškoga i staleškoga. Osim njega od Hrvata progovoriše još i Herman Bužan, biskupi Juraj Haulik i Josip Kuković, barun Franjo Kulmer i grof Petar Pejačević. Ipak se većina velikaša odluči pristati uz stalešku poruku u svemu, izuzevši odredbu glede dopisivanja, jer su željeli, da se ono ograniči isključivo na vrhovne urede; učiniše to poglavito već stoga, da im donja kuća i po četvrti put ne povrati zakonske osnove. No ovaj uspjeh staleža posve oslabi nekoliko dana iza toga stiglo kraljevsko rješenje od 12. oktobra u pogledu njihova nasilnoga zaključka od 20. juna. U tom kraljevskom rješenju, koje je upravljeno na čitav sabor, dakle na donju i gornju kuću, kaže se ,,Kad su nas nedavno hrvatske oblasti obavijestile, što i spisi sadašnjega sabora potvrdjuju — kako su poslanici združenih kraljevina stavljeni zaključkom, da se odsada unaprijed u donjoj kući mnijenja ne mogu izricati drugim jezikom negoli magjarskim, u tako neprirodni položaj, da premda su nazočni na državnom saboru, ipak Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

22

dužnosti svoje misije na tešku štetu svojih prava ne mogu točno ispunjavati sudjeljujući kod rasprav a donje kuće onako djelotvorno i uspješno, kako im to dopušta zakoniti njihov djelokrug, nadali smo se, da će staleži neshodnost svoga zaključka ubrzo sami uvidjeti, te da će od svoje volje odstupiti od njega, stvorena protiv prava pomenutih (hrvatskih) poslanika. Medjutim se pokazalo, da su ove naše nade uzaludne bile, a i razumjesmo protiv svakoga očekivanja, kako iz nastavljenih rasprava donje kuće, tako i iz najnovijih dogadjaja, koje nam pomenute hrvatske oblasti i opet staviše do znanja, kako se hrvatski poslanici još uvijek nalaze u onom neprirodnom i nezakonitom položaju u pogledu izricanja njihova uvjerenja. Kao što pak dokazaše našom kraljevskom privolom stvoreni zakonski članci, da nam je stalo do procvata i proširenja uporabe magjarskoga jezika, tako smo i čvrsto uvjereni, da se ova svrha ne može drugim putem postići, nego strogim obdržavanjem načela u svako vrijeme, izrečenih u zak. čl. VII: 1792. i izbjegavanjem svakoga prisiljavanja kod proširivanja uporabe magjarskog jezika. Pošto je pak jezik državnoga sabora prema jasnom slovu zak. čl. LXVII: 1790/1. predmet, koji se ima zakonom riješiti, a nipošto se tome zakonu ničim ne može bez povrede ustavnoga reda o predmetima, o kojima se ima raspravljati, — preteći (praeoccupari), to u skladu s našom brigom, da se taj rad očuva nepovrijedjen, opominjemo

ozbiljno vašu ljubaznost i vjer nost ovime našom kraljevskom vlašću, te hoćemo, da imate na umu glavna načela domovinskih zakona, to jest, da se valja držati dos ad anjega običaja sve dotle, dok se zakonom ne uredi drugačije, pa da poslanicima (hrvatskima) ostavite na volju, da mnijenja svoja mogu izricati budi latinskim budi magjarskim jezikom, okanivši se kod toga što bolje znate svake silovitosti".

Razumije se, ovo je rješenje kod Hrvata urodilo općenitim veseljem, te se i opet smatralo znakom, da ih dvor ne će ostaviti za plijen Magjarima i njihovim aspiracijama. Kako je pak onaj požunski saborski zaključak od 20. juna djelovao kod prvih glava u Hrvatskoj, objašnjuju nam dva pisma grofa Janka Draškovića, što ih je iz Zagreba pisao Metelu Ožegoviću u Požun. U prvom pismu (od 27. jula) piše mu ovako: „Tvoju knjigu od 22. jula jučer primio, i u zboru koji zarad narodnih naloga držan bio, u iscrplenju (= ekscerptu) saopćio jesam ; u ovom zboru i Varaždinci i Križevčani izabrani bijahu. Općenito mnijenje, kanoti i moje i Kulmerovo bilo jest, da vi po junački dužnost vama opredjeljenu ovršite, i u općenite sjednice (da) idete, i u njih, ako bude nekonačna potriba, dijački (= latinski) govorite i od ničesa se prestrašiti ne daste. A ko bi vas htjeli istjerati, ne dajte se, dok conclusum (= zaključak) toga

istjeranja personal ne izreče

onda pako slobodno izajti zauvijek mirnom dušom možete, jer cijela domorodna domovina to želi. Ele žalibože toga ne bude, jere makar kako razjareni bili Magjari, ele opet tako glupi ne budu niti staleži niti personal, da bi se vas za zbilja lišiti hoteli. Protivni pako jesmo svi, da cirkule polazite. Vi imate mladje (t. j. jurate), neka oni paze, što se govori, i neka vam obznane. Nemojte osobito u sadašnjih okolicah (= okolnostih) zaboraviti, d a ste vi kraljevina naših, gdje i Krajina leži, zakonski poklisari, i za narod važniji ne želi bani svi velika ši, i zato niti u sesiji (= saborskoj sjednici), niti u konferenciji ne dajte se preplašiti, jerbo vaša je naloga (= zadaća) narodu domovine udovoljiti, koji zarad posljed ca ovdi vijećao bude. Ako u napredak više srčene istine od vaše strane pokazalo se ne bude, onda i vlada izgubila bude štovanje koje zadnji sabori nam kod nje preskrbiše. Kulmer bude, kako veli, onda došao (t. j. u Požun na sabor), kad ga bude treba. Valja mu dakle pisati kada se ban vrati. Njega a ne Hermana (Bužana) valja poslušati u škakljivih okolicah (= okolnostih); uopće ti i Dragutin (Klobučarić) uvijek prije nego u sjednicu idete, jedne morate biti odluke i s Kulmerom se razumjeti. Herman (Bužan) poslije vašu odluku neka sluša, budući on samo pamćenje a ne razloga imade". A onda nastavlja s obzirom, kako su požunski dogadjaji dje

« ПретходнаНастави »