Слике страница
PDF
ePub

odbor", koji se konstituirao 13. januara, te odredio, da se ima magjarska štampa staviti pod što strožu kontrolu. Pored toga baci se Metternich i na odlučan i očajan posao, da potpuno skuči županije kao,,glavno leglo buntovnika". Još 31. decembra 1843. izdao je knez lozinku, da valja po dvorske interese toliko povoljan stari ustav obraniti pošto poto od,,demagoga", a onda bi na predlog grofa Kolowrata osnovan od ugarske dvorske kancelarije tajni odbor (4. jula 1844.), koji je imao da izradi osnovu, kako da se onim velikim županima, koji ili ne će ili ne umiju provesti vladinih želja, to jest ponapraviti raznih nasilja, odrede a d m inistratori, odnosno zamjenici, odnosno zamjenici, opremljeni obilnim novčanim nagradama kao i svim nužnim sredstvima državne sile. Dvor je taj predlog prihvati pa je onda 10. novembra 1844. kralj Ferdinand V. potpisao razne naredbe, koje su se odnosile na to, a ove je onda 19. februara 1845. kancelar grof Antun Majláth saopćio ugarskim velikim županima. Tim je korakom bečka vlada i opet stupila na put nasilja, te je silom ili podmićivanjem siromašnih a neobra zovanih seljačkih plemića pokušavala da učini obrazovani stalež srednjega plemstva po županijama sebi neškodljivim. Većina velikih župana ustručavala se, da prihvati ove naredbe, pa tako su na trideset i dva mjesta (od pedeset i dva) postavljeni administratori s glavnom zadaćom, da u budući sabor bilo kako proturaju konzervativne zastupnike, koji će onda dvoru obrazovati potrebnu većinu u donjoj kući. U javnosti pak vlada je,

da prikrije pravu svoju intenciju, kazala, da su te mjere učinjene,,protiv zloporaba u županijama“. Još prije negoli je taj novi administratorski sistem začeo djelovati, imenovan je u ugar. dvorskoj kancelariji grof Gjuro Apponyi potkancelarom, dok je kancelar grof Antun Majláth pošao,,poradi narušena zdravlja" na dopust. Apponyi odmah započe svoju zadaću, tako da je ljeti 1845. svaka županija već imala svoga „pašu“, ili „prokonzula", kako reče barun Josip Eötvös. Jer u taj par još nije bilo izgleda, da će se ubrzo sastati sabor, djelatnost se ovih,,prokonzula“ koncentrirala oko županijskih restauracija s težnjom, da se izguraju svi slobodoumnici iz niza činovništva i ostaloga časništva županijskoga. O reformama administratori ne bi nikad govorili, već bi ili mitom ili nasiljem gledali, da postignu svrhu svoju. Sada se županijske skupštine, kako reče jedan savremenik, ,,prometnuše u tabore, a rasprave vodile su se po zapovijedi". Uza sve to magjarska se opozicija oslanjajući se na moralnu snagu čitavoga naroda nije uplašila, te je muževno ušla u borbu. Poradi toga dogadjali su se doduše kod restauracija svagdje nemiri i izgredi, no sistem administratorski konačno cilja svoga ipak ne postiže, jer je javno mnijenje. brzo uvidjelo, da se od tadanjih vlastodržaca nema ničemu nadati i da samo odgovorna vlada i narodno predstavništvo u saboru mogu zemlju osloboditi nasilja. Kad konačno godine 1846. planu u susjednoj Galiciji buna, bečki su mjerodavni krugovi jasno uvidjeli, da im je sav posao bezuspješan. I tako je došao administratorskom sistemu kraj; on

se srušio sam u sebi, šta više, on je zapravo Magjare još krepče podjario pod vodstvom radikalnoga Ludovika Kossutha na dalje odrešite korake i zahtjeve.

Razumije se, da su ovakove prilike u Ugarskoj morale znatno utjecati i na istodobni politički razvoj u Hrvatskoj.

Vidjeli smo, da je Hrvatska budnim okom pratila sve dogadjaje na požunskom saboru kroz godine 1843. i 1844. Sasvim je dakle prirodna stvar, ako je inteligencija sve to više dolazila do uvjerenja, da se državo-pravni odnošaj izmedju Hrvatske i Ugarske ima postaviti na drugi osnov, i to na onaj, kaki je po njezinom znanju postojao prije 1790. No misao se ova nije dala ni u knjigama, ni u novinama popularizovati poradi upravo tiranske cenzure zagrebačkoga cenzora Magjara profesora Mátsika. Stoga se narodni rodoljubi domisliše, da će ideje svoje odštampati u tudjini, te ih onda na zgodan način prokriomčariti u domovinu.

I tako vidjamo, gdje je u oktobru 1844. izišla u Beogradu štampom,,praviteljstvene knjigopečatnje“ brošira,,Šta namjeravaju Iliri" kojoj bješe autor Bogoslav Šulek, desna ruka Gajeva u njegovoj tiskari i kod,,Narodnih Novina". Svrha te brošire bijaše,,,da pomiri uzbunjene ćudi, ublaži razdražena srca, olakša sporazumljenje i povrati prijašnju slogu i jednodušnosť medju Hrvatima i Slavoncima, da se slože na korist domovine, jer ,,lav rikajući obilazi i traži koga da progutne". Inače je ova knjižica u glavnoj

sadržini svojoj popularni tumač ilirskoga političkoga programa s tendencijom,,,da se ustav u svoj cijelosti sačuva i da se narod sredstvom jednoga općenitoga, to jest ilirskoga jezika izobrazi, te potom jak, bogat, pametan i srećan postane". Za razumijevanje ilirizma, pa ilirskomagjaronske rasprave ova je knjižica vrlo dragocjen izvor.

Malo poslije oko 20. novembra iste godine 1844. uze se po Zagrebu kao i po ostalim mjestima i gradovima dijeliti i širiti letak odštampan na četiri strane s natpisom,,Branislav": i geslom,,Ne dajmo se, ne bojmo se!", ali bez oznake mjesta idana gdje i kad je štampan. Odmah u uvodu kaže se ovako:,,Nije li to žalosno, kad mi sinovi ustavne države u teći moramo u strane zemlje, kad si želimo uzajemno priopćiti naše misli i namjere. Pa kakve su to misli, kakve li namjere? Želimo li mi može biti našu domovinu upropastiti? Ili kralja našega se odreći? Ili karlistička, komunistička, revolucionarna načela rasprostranjivati? Ili nov vjero zakon osnovati? Ili ustav upropastiti? Bože sačuvaj, mi samo želimo porazgovoriti se o tom, što je za naš u domovinu korisno, o lijeku kojim bi zadate joj rane najlakše zaliječili, o načinu, kojim bi našu braću iz duhovnoga sna i mrtvila najbrže probudili, osvijestili, izobrazili i ovako njih domovini vjerne sinove, ustavu krepke branitelje, kralju odane podložnike učinili. Ne lete daleko naše misli; ne ćemo da gradimo kule po oblaku. No eto hrvatsko-slavonsko-dalma

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

24

se

tinski sabor pred vratima stoji,1 u njega puni nade upiremo oči i lijeka za narodnost i domovinu od njega očekivamo. Trebalo bi, da dogovorimo unaprijed o predmetih, o kojih će biti ondje govor, da pripravimo narod za ovo velevažno doba, a mi niti pisnuti ne smijemo, pa dok su Magjari o svojem saboru i više, nego što je valjalo, govorili i pisali, mi to želimo samo u svoj čednosti učiniti, pa nam niti to nije dopušteno. To je žalosno, to nas boli. No žalost nam se podvostručava, kad na um uzmemo, tko nas u tom priječi. U drugih državah monarhija jeste najveća neprijateljica slobode tiska; ondje se ljudi tuže na ministre i na policiju zato, što im ova ne dozvoljava priopćivati njihove misli i čuvstva putem štampe. Kod nas je to sasvim naopako. Mi imamo milostivoga kralja, koji sve svoje podanike jednako čini dionicima svoje milosti, a oni koji se nazivaju našom braćom (t. j. Magjari), koji isti ustav s nami imaju i ista prava uživaju, koji bi imali biti naši najvjerniji drugovi, najčvršći saveznici, najiskreniji prijatelji, oni su naši najveći neprijatelji. Oni upotrebljavaju svu svoju snagu, da nam koliko moguće ograniče slobodu štampe, da nam nemogućom učine slogu i pomirenje i da nam potom vrat skuče u tatarski jaram. A to su pretjerani Magjari (t. j. Ultramagjari) i njihovi

Kako je sabor požunski 13. nov. zaključen, znalo se, da se ima sastati hrvatski, da primi izvještaj svojih poslanika i proglasi zakone stvorene u Požunu. No on se astao tek 23. sept. 1845.

« ПретходнаНастави »