zazvonila, uze se golema povorka pomicati spram Duge ulice. Prvi su za krstovima išli siromasi, onda mnoštvo Zagrepčana svakoga staleša, pa bratovštine samostana i odio gradjanske uniformirane garde s glazbom. Iza garde slijedila je velika povorka djevojčica, odjevenih u bijelo ruho s gorućim svijećama u rukama, a za njima dva mlada plemića u narodnom odijelu, Juraj grof Erdödy i Ivan Kukuljević s golim sabljama, na kojima bijahu nataknute narandže, a za njima onda opet tri odraslije djevojke, u bijelo odjevene (Josipa Daubachi. Ana Jurković i Franciska Ertl) s cvijećem i vijencima u rukama, dva mladića s ovećim vijencima, koralisti i konačno tri svećenika. I s jedne i druge strane mrtvačkih kola koracali su mladići sa svijećama, dok su iza pojedinih kola naricali i plakali roditelji, rodjaci i prijatelji pokojnika. Iza posljednjih mrtvačkih kola i opet je stupao odio gradjanske uniformirane garde, te nebrojeno mnoštvo žena i djevojaka. Oko sredine Duge ulice pridruže se ovoj povorci mrtvačka kola s lijesom Ivana Celinića, a u Poštarskoj ulici (danas produženoj Dugoj) lijes Dragutina Štajdahera. Svi su lijesovi bili okićeni mrtvačkim glavama i osvetnom lozinkom: ..Hodie mihi, cras tibi" (Danas meni, sutra tebi). Konačno stiže pogreb na groblje sv. Jurja, gdje je onda svih deset lijesova uz opći plač i suze spušteno u zajed nički grob, a žamor:,.Hodie mihi, cras tibi“, širio se od usta do usta. Ostale žrtve, medju njima voj nički furir Kovačić i židov Freund pokopane su još dan prije na drugim grobljima. Inače prošlo je sve mirno i tiho. Potom biše 8. augusta odslužene svečane zadušnice u crkvi sv. Marka, a grof Juraj Oršić položio je glavnicu, da se od njenih kamata. služe crne mise za vječna vremena na pokoj duša poginulih. Sjutradan 9. augusta odslužen je i svečani parastos u pravoslavnoj crkvi, a za tim se primjerom povedoše svi gradovi i sva veća mjesta po čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji. Medjutim je ban i župan grof Haller nastavio restauraciju 2. augusta s magjaronima, jer se narodna stranka sasvim povukla, pa tako biše izabrani sami prijatelji Josipovićevi, koji tako postade gospodarom u županiji zagrebačkoj; drugim i trećim podžupanom izabrani su Lazar Praunsperger i Stjepan Pavleković, a velikim bilježnikom Imbro Bušić. Glasalo se aklamacijom, pa tako je za dva sata izabrano čitavo županijsko časništvo i to na predlog Josipovićev, koji je banu svoje kandidate naprosto diktovao. Konačno bjehu izabrani kao županijski zastupnici u hrvatski sabor Josip Briglević i Koloman Bedeković. Treći dan potom, dne 5. augusta sastala se generalna skupština županije zagrebačke, na koju od narodnjaka nije došao nitko, a predsjedao joj je prvi podžupan Žuvić, jer je grof Haller odmah po opravljenoj restauraciji zatražio od kralja svoj otpust. Svi su zaključci stvoreni poglavito inicijativom Josipovićevom, koji i sam reče, da je Ilirima pokazao moć svoju“, a isto će tako još i,,š vapskoj vladi pokazati, šta sve može komeš turopoljsk i“. Najkarakterističniji od svih ovih zaključaka jesu: Staleži imadu vazda dolaziti na skupštine u atilama (magjarskim surkama); ugarska se vlada ima zamoliti, da oduzme urednicima,,Narodnih Novina" kao i ,,Agramer Zeitunga" privilegij za izdavanje novina, a tako i Gaju tiskaru; isto se tako ima umjesto Josipa Mátsika novoimenovani cenzor Požežanin Pavao Muhić (od 11. aprila 1845.) ukloniti sa svoga mjesta; zabranjeno bi služiti se novim Gajevim pravopisom, a ugarska vlada zamoljena, da naredbom opet uvede staru ortografiju u sve škole i u javnost, a po kralju osnovana katedra narodnoga jezika na akademiji, da bude popunjena profesorom kajkavštine, dok se u Osijeku ili Požegi može podići katedra za štokavštinu, sve to s motivacijom, što zajednički hrvatsko-slavonski jezik ne postoji; županijskim zastupnicima na hrvatskom saboru dana je instrukcija, da protestiraju protiv svih predloga, koji bi smjerali na oslabljenje što tješnje veze s Ugarskom. a naročito protiv obnove hrvatske samostalne vlade, kao i protiv uvedenja posebnoga hrvatskoga odsjeka kod ugarske dvorske kancelarije, hrvatskoga stola sedmorice i prizivnoga mjembenoga sudišta, što je sve predložila županija varaždinska; nadalje je zamoljena ugarska vlada, da se odredi što skorija restauracija grada Zagreba s dodatkom, da Josip Štajdaher ne smije više kandidirati za gradskoga suca, jer je najžešći pristaša narodne stranke, koja da je kriva svim nesrećama i smutnjama. Konačno odasla skupština i posebnu predstavku Njeg. Veličanstvu s molbom, da se seljačkom plemstvu potvrdi pravo, da lično dolazi na hrvatski sabor na kojemu ima mjesto i glas. Iza ovih zaključaka uzeta je u pretres neka osuda mje mbenoga suda karlovačkoga, što je skupštini dalo povoda, da uze zahtijevati, da se pročitaju zakoni stvoreni na prošlom požunskom saboru, čime je ona povrijedila bitno pravo hrvatsko, jer to bijaše isključiva kompetencija hrvatskoga sabora. Kad je podžupan Žuvić privolio na zahtjev skupštine, poviče Ludovik Jelačić :,,Magyarul kell olvasni" (Neka se magjarski čita), našto podbilježnik Modić pročita požunske zakone najprije na magjarskom, a onda na latinskom jeziku. Iza ovoga atentata počinjena protiv narodnih prava, županijska se skupština razidje pokazavši jasno ciljeve svoje politike. Medjutim odredio je ban Haller još 30. jula, da se povede istraga o uzrocima strašnoga dogadjaja od 29. jula, kod čega je sudjelovao i grad Zagreb sa dva svoja odaslanika. Imenovano bi mješovito povjerenstvo od civila i vojništva, koje uze preslušavati brojne svjedoke i ranjenike. Potom bijahu svi spisi odaslani kr. ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beč, ali rezultat nikad nije objelodanjen, dapače nikad nije u toj žalosnoj stvari izrečena nikakova presuda. No podjedno učiniše i narodnjaci od svoje strane svoj korak, u smislu zaključaka njihovih sastanaka od 30. jula. Odmah poslije svečanih zadušnica, dakle S. augusta, krenuše u Beč dvije deputacije, plemićka i gradjanska, da se ondje na mjerodavnom mjestu potuže na krvavi dogadjaj od 29. jula, te da zatraže zadovoljštinu, kao i strogu istragu. O radu ove deputacije iz vijestio je onda iz Beča 13. augusta Ambroz Vranyiczany Gaja u Zagreb ovako: ,,Mi smo našu zadaću točno ispunili. Onu nepravdu, koja nam je nanesena još u onoj kongregaciji što se sastala prije restauracije, a u kojoj su nam na osnovu lažnih, previšnjem otpisu suprotnih principa brisali naše glasove, dapače nam ih na posve neopravdan način otimali i za same restauracije, razložismo svoj gospodi. Potužismo se gorko i na to, kako su nam brisali oko 250 glasova iz Gorskoga kotara, kako su postavili upravo najbješnje ljude iz protivničke stranke u glasački odbor, što je sve mnogo doprinijelo onoj razdraženosti, zbog koje je pomoću najpre zrenijih sredstava oslabljena vladi (t. j. bečkoj) v a z da odana narodna stranka, te opoziciji (t. j. magjaronima) dana u zemlji snaga i premoć. Konačno se potužismo i na ono nečuveno i nerazjašnjeno krvoproliće, što se zbilo na Markovom trgu, kad su ga korteši već ostavili, na bijes i na bestijalnost soldateske s kojom su nedužne ljude ubijali i na bajonete naticali. ,,Po savjesti našoj smatrali smo se obvezanima, da se i na bana krepko potužimo, što se nije odazvao (t. j. odmah) pozivu Štajdaherovu, da bi Ferićevu kuću vojskom cernirao i krivca, koji je na nas pucao, pronašao, kroz što bi spriječen bio onaj strašni pokolj. Nadalje, što pucanja, koje se zbilo pod njegovim očima, a zacijelo nije do toga došlo na zapovijed komandirajućega (t. j. generala), jer on nije kraljevski sigurnosni komesar — nije znakom zaustavio, pa tako bar djelo |
