Herman Bužan u gornju, a Metel Ožegović i Josip Bunjik, veliki bilježnik požeške županije u donju kuću, a onda biskup Haulik odgodi sabor do 23. oktobra, do kojega je dana običajni saborski odbor trebao da iznese pred plenum svoje predloge. Odbor je ovaj najprije predložio, da se ponovno podnesu Njeg. Veličanstvu oni predlozi, što ih je još prošli sabor od 1845. stvorio. a još uvijek nijesu dobili previšnje sankcije. Ti predlozi bili su: uredjenje turopoljskoga pitanja (sjednim glasom na saboru kao i u županijskim skupštinama i restauracijama), uredjenje (koordinacija) hrvatskoga sabora i podignuće zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, dok je obnova predloga o samostalnoj hrvatskoj vladi (vijeću) odgodjena na slijedeći sabor, koji će se sastati poslije požunskoga. Ovaj je zaključak stvoren na zagovor potkancelara Ljudevita baruna Bedekovića, baruna Franje Kulmera i savjetnika u dvorskoj kancelariji Metela Ožegovića, dakle sve samih prvaka narodne stranke, ali ipak ličnosti, koje su imale jakih veza s bečkom centralnom vladom. Očito se htjelo u Beču, prije negoli će potvrditi one eminentno političke zaključke hrvatskoga sabora vidjeti, kako će se razviti prilike u Ugarskoj. Iza toga stavi odbor, kojem je predsjedao potkancelar Ljudevit barun Bedeković, ovaj predlog: neka se narodni jezik uzvisi na onu čast, vrijednost i valjanost, koju je kod nas uživao dosada latinski jezik. U obrazloženju kaže odbor, da su ovu želju izrazile županija varaždinska i

križevačka, te najveći dio gradova i ostalih oblasti, a i,,odbor je sam uvidio potrebu, da se narodni jezik, koji je ponajglavnije obilježje narodnoga značaja i sredstvo za unapredjenje narodnosti, toga najvišega blaga svakoga naroda, na onaj stepen podigne, koji mu pripada s obzirom na njegovo dostojanstvo, kao što su to već svi izobraženiji evropski narodi učinili. Uvaživši nadalje još i to, da se obrazovanje kojega naroda samo u njegovom materinjem jeziku može s uspjehom unaprijediti, te da kraljevina Ugarska ima napredak svoj najviše da zahvaljuje činjenici, da je magjarski jezik podignut na diplomatski, odbor ovaj nije mogao inače da uradi, već je onu želju, što je obuzela srca svih državljana (hrvatskih) prigrlio jednodušno i kao što treba ispitao". Potom nastavlja obrazloženje svoje saborski odbor ovim važnim riječima: ,,Iz ovih razloga kao i stoga, što su staleži i redovi ovih kraljevina godine 1805. samo zato primili za javne poslove latinski jezik, da se pridružene kraljevine od nastajućega uvedenja magjarskoga jezika obrane, a ne da razvitak narodnosti i napredak vlastitoga svoga narodnoga jezika prepriječe, kao što to svjedoči upotrebljavanje narodnoga jezika u javnim skupštinama i mnoga javna pisma iz svega toga izvodi odbor, da je došlo vrijeme, da se narodni jezik u javni život uvede".

O ovom predlogu, koji se općenito očekivao velikim ushitom, razvila se živahna debata, u kojoj izreče Ivan Kukuljević, kao zastupnik županije varaždinske, oduševljen govor

na hrvatskomu jeziku u kojem reče:,,Isteklo je više od polovice stoljeća otkad su staleži i redovi ovih kraljevina po državnim poslanicima svojim na ugarskom saboru god. 1790. pismeno se izjavili,1 da prije negoli dopuste, da im se narine magjarski jezik, vole narodni svoj jezik, koji i po Ugarskoj vlada velikim dijelom naroda, u javni svoj život uvesti i s njime zauvijek svakomu tudjemu zatvoriti vrata. Misao ova širila se tajno i sakrito po svim stranama domovine naše sve dosada, a da nikad nije tako izišla na površinu kao što, hvala Višnjemu, u sadašnje vrijeme, kad se toliko radi, da se tudji jezik silom uvede u našu hrvatskoslavonsku domovinu". Zato izjavljuje Kukuljević u ime županije varaždinske,,8 neizmjernom radošću", da staleži iste županije ništa tako,,goreće i tako sveto ne žele, negoli da im se njihov materinji jezik, koji kroz duga stoljeća u tmini i zaboravi tumaraše, opet na ono mjesto podigne, koje mu Bog i priroda dosudi kod našega naroda, te da se sasvim u javni život uvede i da postane gospodujućim jezikom". Jer,,bez procvata i gospodovanja narodnoga jezika nijedan narod ne može da se izobrazi, da uznapreduje duševno i materijalno, niti može da u duhu naroda i vijeka živi. S materinjim jezikom skopčane su sve želje i sve misli jednoga naroda, jezik vodi milijune i milijune ljudi k jednoj istoj svrsi, ta i mi svi, koji smo ovdje sakupljeni, kad ne bi imali

1 Kukuljević očito ima na umu „Deklaraciju“ od 1. sept. 1790. gl. str. 39.-13. ove knjige.

edan isti materinji jezik, kad ne bismo bili jedne iste krvi, ne bi nikad ni imali posve jednakih narodnih interesa, kako ih sada imamo, niti bi se tako lako sastajali i vojevali za jednu istu opću stvar, kao što sada to činim o. Jednom riječju, slavni staleži i redovi, od stanja našega jezika i narodnosti zavisila je naša prošlost i sadašnjost, od stanja našega jezika i narodnosti zavisi i naša budućnost. Tko to ne vjeruje, neka pomisli samo na djela našega naroda u prošlosti i u sadašnjosti, pa onda na posljedice ovih djela, i uvjerit će se o istini mojih riječi. Naš narod, slavni staleži i redovi, dao je od zabalkanskih krajeva u doba prvoga prosvećenja evropskoga starim Grcima prve pjesnike i filozofe, ali obljubivši grčki jezik i zanemarivši svoj nestalo mu je uspomene kao da ga onda ni na svijetu bilo nije. Naš narod iz ovih krajeva i susjednih država dao je Rimu najboljih vojnika, koji su svijet podjarmljivali Rimu, dao mu je slavne vodje i još slavnije careve, koji su i ove države uresili s prekrasnim gradovima i nasipali materijalnim blagom, ali isti ovaj narod, nemajući narodnoga ponosa, ne mareći za svoj jezik, nego poprimivši jezik rimski ostao je pod trhom rimskoga duha svijetu sakrit, kao što su sada sakriti porušeni oni gradovi, kao što su iščezla materijalna ona bogatstva zasipana zemljom. Naš je narod dao turskom carstvu najslavnije vezire, vojvode i potkraljeve, skidao je careve s pri

jestola i podizao druge, ali nemajući narodnoga duha i ne braneći jezik s narodnošću, mora se još uvijek u najljepšim stranama južne Evrope, kao što i u velikom dijelu hrvatske domovine klanjati šaki tursko-azijatskih tirana. Naš narod doveo je na prijestolje ugarsko najslavniju liniju anžuvinsku s Karlom Robertom, povjerio je prvi ugarsko kraljevstvo blagovladajućoj kući Habsburškoj pod Ferdinandom I., dao je Ugarskoj prve junake i mnoge glasovite pisce, kao što i pradjedove najslavnijim sadašnjim familijama ugarskim, braneći podjedno granice Ugarske i Evrope protiv navala neprijatelja kršćanstva, ali ne mareći za svoj jezik, ne uzdržavajući mu slobodna duha i ljubeći bolje rimski, magjarski i njemački duh i jezik, ostao je pokraj ovih narodnosti u neznanstvu i siromaštvu sve dosada. Isto tako podigao je naš narod u Dalmaciji i Primorju mletačku vladu na veliku silu i moć, ali poprimivši mletačko-talijanski duh i jezik čami još i sada pod tudjinstvom i neljudskim ovim nehajstvom za sve, što je narodno. Još je i naš narod vladao u mnogim zemljama Južne Evrope i malo-azijskim stranama, ali ne uzdržavajući svoj jezik, nema mu sada ni traga u onim državama, jedina imena ondašnjih starinskih gradova i mjesta, rijeka i gora, zaostavša u našem jeziku, toliki su spomenici fizične veličine, a slabosti narodnoga duha i naroda našega. Pa toliki nauk prošlosti ne može još ni sada u našoj domovini da rastopi nekoja ledena srca za ono, za što bi najbolje plamtjeti morala, naime, za ono za što isti magjarski domoroci kažu, da im je draže od života i blaga, svetija