ni otvorili kraljevski otpis, koji je sadržavao imena kandidata, jednoglasno izabrali palatinom četvrtoga Leopoldova sina Aleksandra, onoga istoga, koga su Srbi u Temišvaru htjeli imati za despota nove vojvodine. I u pitanju inauguralne diplome konačno se smiriše s voljom Leopoldovom, koji izabra onu Marije Terezije, pa tako bješe 15. novembra po starom običaju svečano okrunjen krunom sv. Stjepana. Krunisanje smatrali su i u Ugarskoj i u Hrvatskoj pobjedom nacionalne ideje, poradi čega je pozdravljeno velikom radošću i službom zahvalnicom za znak izmirenja dinastije s narodom.

Iza krunisanja nastavi sabor u Požunu svoj rad oko pojedinih zakonskih članaka i njihove redakcije. Kralj je Leopold prije i poslije krunisanja izrekao svoju pripravnost, da je voljan izvršiti i uzakoniti sve opravdane želje naroda na polju državopravnom, kao i u pitanjima reforme, vjerske slobode, kmetskih odnošaja, službovne sposobnosti neplemića, onda i u pitanjima poreznim i pravosudnim, šta više obzirom na nutarnje reforme odlučno je zastupao sam kralj napredni duh novoga vremena spram sredovjekovnoga duha staleža ugarskih i hrvatskih. Tako se zbilo prvi put za vladanja Habsburgovca od 1527. dalje, da je kralj sam lično pokušao i nastojao, da ustavnim putem provede svoje reformne osnove. U pitanjima državopravnim ubrzo se sporazumješe kralj i staleži, dapače ni sama tekstacija inače vrlo važnih državopravnih zakona

nije nailazila na ozbiljnije zapreke, naprotiv na polju nutarnjega modernoga napretka pokazaše se već krupnije diferencije. Kralja naime vodila je misao, da se reforme i njihovi blagotvorni utjecaji po mogućnosti protegnu na cijelo pučanstvo, dok su staleži mislili, da je stari feudalni usta v zemlje sasvim dobar, te da se u njemu nalaze mudri zakoni za sve, samo da oni još nijesu provedeni. Razumije se, ta je tvrdnja bila tek napola istinita, jer primjerice baš o pravu magjarskoga jezika da bude službeni, stari zakoni ama baš ni slovca nijesu ustanovljivali, a jednako su se malo brinuli za neplemiće i široke mase. Isto tako nije se u njima moglo naći uporišta ni za savremeno, moderno uredjenje pravnoga položaja kmetova, pa tako treba naglasiti, da se za argumentacijom većine ugarskih i hrvatskih staleža toga doba skrivala prava stale ška sukanost.

za

Prvi se državo-pravni zakonski članci sabora požunskoga od 1790/91. odnošahu na Leopoldovo krunisanje i baštinsko pravo njegovih nasljednika na temelju pragmatičke sankcije od 1723. (zak. čl. I. II.), onda na kraljevsku zavjernicu, prisegu i stalno odredjeni rok od šest mjeseci za novoga kralja po smrti njegova prešasnika, na izbor palatina Aleksandra, na čuvanje krune sv. Stjepana u Budimu od njenih čuvara, koja da se nikad više iz zemlje ne smije odnositi; no najvažniji je članak deseti (X.: 1790./91.), u kojem se kaže, da kralj priznaje, ter se obvezuje, Ugarsku i njoj pridružene dijelove, sve pored

pragmatičke sankcije, koja ih veže s austrijskim zemljama, smatrati posve nezavisnom državom (ut regnum liberum), koja ne zavisi ni od koje druge države ni naroda, već ima svoju nezavisnost i svoj ustav, pa stoga vlada njome njezin okrunjeni baštinski kralj i njegovi nasljednici po njezinim sopstvenim zakonima i običajima, a ne po uzoru drugih provincija. Nadalje izjavljuje kralj Leopold (čl. XII.), da Ugarskoj i njoj pridruženim zemljama davati zakone, ili ih dokidavati i tumačiti, jedino može zakonito o k runjeni kralj zajedno sa staležima sabranima na sa boru, pa stoga se kralj obvezuje, da će ovo pravo staleža neoskvrnjeno poštovati, ter ga tako i predati nasljednicima svojima uvjeravajući podjedno staleže, da se Ugarskom i njoj pridruženim stranama nikad više ne će dvorskim nalozima ili patentima vladati, dapače da ovakove spise nijesu oblasti (ugarske ni hrvatske) dužne primati. Sabor se ima sastajati barem svake treće godine, no može se i prije, ako to opće dobro zahtijeva. Člankom XIV. odredjuje se, da u Ugarskoj ima da bude vrhovna politička oblast ugarsko namjesničko vijeće, koje je posve nezavisno od svih ostalih oblasti, te izravno kralju podloženo.1 Pored toga ostaju još i druge oblasti, naročito županije u kreposti. Tudjinski se nikaki jezik ne smije uvoditi kao službeni (čl. XVI.), dok se zasada odmah

1 Tim je hrvatski predlog o ,,senatus regni“, u svim cirkularnim sjednicama inače tako uspješno prihvaćen, sada propao, jer ga kralj ne htjede prihvatiti.

uvodi magjarski jezik u gimnazije,__akademije (pravne i filozofske) i na sveučilište. Kod oblasti pak neka se za sada još ureduje u latinskom jeziku (dicasterialia negotia autem idiomate latino nunc adhuc pertractanda venient.).1 Isto tako ne može kralj samovlasno tražiti za vojsku regruta, hrane i novaca, već se sve to ima izvršiti jedino u sporazumu sa staležima na saboru, a naročito se ratna daća (ili kontribucija) ima od sabora do sabora točno odrediti. Ovim člancima bješe osiguran, po mišljenju na saboru nazočnih Magjara i Hrvata ustav, pa se prešlo na nutarnje reforme.

Kod toga se staleži žestoko zauzeše za svoje interese, pa su tek iza burnije debate primili medju zakonske članke onaj (čl. XXXV.), kojim se dopušta kmetovima i seljacima slobodno selenje. Tom prilikom dodjoše na red i Hrvati. Dne 3. decembra naime pročita hrvatski pronototar Lukavski u donjoj kući želje Hrvata, koje bijahu poglavito (osim manje važnih) u ovom:,,Budući da hrvatske županije nijesu bile god. 1723. onako uredjene, kao što je to zahtijevao ugarski ustav, nije se mogao djelokrug namjesničkoga vijeća ugarskoga, osnovana zakon. člankom XCVIII. iste godine, protegnuti još i na njih. Kad je potom slavne uspomene kraljica Marija Terezija po svojoj vlastitoj odluci dodijelila toj kraljevini posebnu političku oblast (1767.), pokazalo je dvanaestgodišnje iskustvo, da je posebni dikasterij (t. j. hrvatska vlada) bio suvišan. Poradi toga je blage

1 Tim su Hrvati, dakako pomoću velikaša, za sada pobijedili.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

4

uspomene pokojna kraljica Marija Terezija vlastitom odlukom poslove ove zemlje otputila na kr. ugar. namjesničko vijeće (naime 1779.), gdje se oni sve do dana današnjega rješavaju. Budući da stvaranje, dokidanje i sjedinjivanje ili odjeljivanje dikasterija pripada legislativnoj vlasti, dakle se mimo sabora ništa zakonita ne smije stvarati, staleži i redovi (hrvatski) ponizno mole (humillime petunt), da ove županije (zagreb., varažd. i križev.) i nadalje ostanu pod ugar. kralj. namjesničkim vijećem, a medju njegove vijećnike i niže članove neka se srazmjerno uzimlju i sinovi kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I banu neka se takodjer dade mjesto i glas u njemu, dok se poslovi tičući se istoga kraljevstva i nadalje uredjuju na saborima kraljevine, koje će ban sazvati, kadgod se to njemu učini potrebnim, ili bi to županije kraljevina zatražile". Čim je protonotar Donat Lukavski ovaj prvi stavak hrvatskih želja (propositiones ex parte statuum et ordinum regnorum Dalm. Cr. et Sclav.) pročitao, nastade medju kivnim Magjarima poradi magjarskoga jezika i protestantizma opća vika, po kojem da zakonu banu pripada to pravo, da može mimo znanja kraljeva sazivati hrvatski sabor, našto Hrvati odgovoriše, da su svi bani sve do grofa Franje Nádasdyja, pretprešasnika Josipova komesara grofa Balasse ovako radili, pa sada oni samo žele, da se drevni ovaj običaj osigura. No Magjari na to, s pozivom da toga nigdje u zakonu nema, jednoglasno zaključiše, da se ova stavka iz protonotarova sastavka briše. Potom pročita protonotar drugu želju: „Pošto