Слике страница
PDF
ePub

Kratki pregled povijesti republike dubrovačke.1 Povijest republike dubrovačke dijeli se u tri

doba.

Prvo (bizantinsko) ide od početka do god. 1205., za koje bijaše Dubrovnik poglavito pod vrhovnom vlašću bizantinskoga carstva.

Drugo (mletačko) od godine 1205. do 1358., vrijeme je vrhovne prevlasti dužda mletačkoga.

Treće obuhvata razdoblje od god. 1358., do 1808., te sačinjava doba s a mosvojnosti, i to najprije pod odličnim protektoratom ugarskohrvatskih kraljeva (do 1526.), a onda pod prividnim turskih sultana (do 1684.). To je doba sjaja, moći i književne slave dubrovačke, dok konačno Francuzi ne učiniše kraj njegovoj stoljetnoj slobodi.

Prvo doba (bizantinsko).

(Od početka do godine 1205.)

Kolijevka je grada Dubrovnika Epidaurum (Epidavar dubr. spom., danas Cavtat), po imenu sudeći grad grčkoga postanja, ali se u izvorima navodi prvi puta istom god. 47. prije

Gl. Jireček: Dubrovnik u Ottuvom,,Nauč. slov.“ VIII, 94-101. i L. Vojnović: O periodama dubrovačke historije.,,Hrvatska" 1908. br. 33.

Is. za gradjanskoga rata izmedju Cezara i Pompeja sa čisto latinskim žiteljstvom. Grad je oskrbljivao iz susjednih gorskih izvora pitkom vodom dugačak vodovod, po kojem je onaj kraj, kroz koji je prolazio, i prozvan K on a vle (lat. Canalis, rom. Canal e). Kad su početkom VII. vijeka Slaveni razorili Epidaurum, odseliše se oni žitelji. što su umakli nožu i ropstvu, kakih desetak kilometara na sjever i utemelje na kamenom poluotočiću (ako ne otočiću u to doba), podno brda zvana Sveti Srgj, nov grad R a gusium, docnije hrvatski zvan Dubrovnik. Ziteljstvo njegovo bilo je isprva romansko, a istom od XII. vijeka dalje počinju se u njem isticati vremenom doseljeni susjedni Slaveni (Hrvati i Srbi), koji već u XV. vijeku podadoše gradu slavensko obilježje.

Geografski položaj Dubrovnika bijaše od odlučnoga utjecaja na budućnost njegovu, jer se on nalazi ondje, gdje prestaje dalmatinsko otočje i gdje je pučina, idući od sjevera na jug, prvi put otvorena. Pored toga još je od važnosti, što je sva obala u njegovu susjedstvu razvedena dubokim zatonima i prirodnim lukama, u prvom redu gruš kom. Ali i kopnene su prilike bile vrlo povoljne, jer svi su se putovi, što su vodili iz gorovitoga zaledja, naročito iz Trebinja i današnje sjeverne Crne Gore, ondje sastajali, dapače i područje rijeke Neretve imalo je radi močvarnoga i nezdravoga ušća svoje pravo i prirodno stjecište baš u Dubrovniku. Dolinom Neretve opet vodili su glavni prometni putovi u Bosnu, Srbiju, Bugarsku i dalje sve do Carigrada. Budući da je Dubrovnik u početku imao vrlo

malo zemljišta u svojoj vlasti, a i ovo je samo rodilo pored neznatne količine žita poglavito uljem i vinom, to je on bio od iskona prinudjen, da se posluži svojim geografskim položajem baveći se ribarenjem i trgovinom. Kod toga imao je pred očima isključivo svoju materijalnu korist udešavajući ond a prema njoj i svoju političku a kciju, tako da se vazda u zgodan čas znao pokloniti jačemu, tobože kao vrhovnome gospodaru", čime i jest sve do početka XIX. vijeka sačuvao svoju samostalnost.

U prvom početku bio je Dubrovnik grad bizantinske Dalmacije plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na kojih su se zemljištu oni nalazili; taj se danak zvao mogoriš (lat. magarisium). Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje god. 867., kad su ga Arapi kroz dulje vremena uzalud podsjedali, te konačno morali ispred bizantinske pomoći uzmaći. Za ratova izmedju careva Vasilija II. i Samuila koncem X. i početkom XI. vijeka prepusti bizantinski car zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada god. 1000., ali već za cara Romana III. (1028. do 1034.) opet su Dubrovčani podanici bizantinski, te ih nalazimo gdje sa svojim ladjama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima. Nekako krajem XI. vijeka postade dubrovačka biskupija (nasljednica epidavarske) nadbiskupijom,

-pa a tako se grad oslobodi svakog stranog utjecaja na svoje crkvene poslove. Kad se u južnoj Italiji namjestiše Normani, prizna Dubrovnik njihovu vrhovnu vlast, jer u ratu, što se vodio izmedju cara Aleksija I. Komnena i hercega Roberta Guiskarda, Dubrovčani su bili na strani normanskoj. Ali već po smrti Roberta Guiskarda Dubrovnik se opet povrati pod bizantinsku vlast, pod čijom se zaštitom znatno podiže, tako da ga arapski geograf Idrisi (oko god. 1135.) opisuje kao velik grad, čiji radini i hrabri žitelji posjeduju oveću mornaricu, kojom se daju na daleka putovanja.1 Za rata izmedju cara Manuela Komnena i Venecije osvojiše godine 1171. Mlečani Dubrovnik, no odmah ga i ostaviše. Kad su nakon smrti Manuela Komnena u bizantinskom carstvu nastali veliki meteži, priznade on od god. 1185. do 1190. ponovo vrhovnu vlast normanskih vladara, a onda se opet vrati pod bizantinsku do god. 1205. U to je doba Dubrovnik već toliko proširio svoje trgovačke sveze sa zaledjem i okolišem, da se pokazala potreba za sklapanje posebnih ugovora s tamošnjim vladarima i glavarima, tako s Kotoranima, sa srpskim velikim županom Stjepanom Nemanjom, s bosanskim banom Kulino m (1189.), s omiškim Kačićima i humskim knezom Miroslavom, bratom velikoga župana Stjepana Nemanje. Podjedno su ugovarali Dubrovčani s istarskim gradom Rovinjem i talijanskim gradovima Pisom i Ankonom.

1Idrisi (koji je živio na Siciliji) izrijekom kaže za Dubrovnik, da je najjužniji grad u,,kraljevstvu hrvatskom".

Drugo doba (mletačko). ̧
(1205.—1358.)

. Osvojenje Carigrada od Mlečana i francusko-lombardskih vitezova za tako zvane četvrte križarske vojne (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na istoku. Bizantinsko je carstvo osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija postade u taj par prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. U to se doba, god. 1205., Dubrovnik podloži republici mletačkoj priznavši dužda svojim vrhovnim gospodarom. Po tradiciji tlačio je knez Damjan Juda dubrovačke gradjane i vlastelu tako jako, da su oni tobože sami pozvali Veneciju, da ih spase. Odsada je stolovao u Dubrovniku mletački comes (hrv. knez), od god. 1237. počevši imenovan na dvije godine, no potknez i ostalo činovništvo bila su domaća vlastela; isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.

Nutarnja uprava uredjena bi posebnim statutom (1272.). Istodobno se od svoje volje podloži Dubrovniku otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i stonski rat (poluotok Pelješac) god. 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana za gotove novce. Trgovinu svoju pak proširili su po moru do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a trgovačke ugovore

« ПретходнаНастави »