Слике страница
PDF
ePub

nam

S kojim bijahu u stara vremena kao združeni dio pridruženi kruni ugarskoga kraljevstva, moleći nas, da bi se zauzeli za ovaj vele važni posao, i budući da o na znanje prepoštovani opći zamjenik grčkoga pučanstva Zelić, da je jednaka želja svih kršćana od njega zavisnih, zato želeći mi potpomoći pravedne želje svih, nalažemo vam, da odete višnjem prijestolu Njeg. Veličanstva cara i kralja i da ga zamolite, neka blagoizvoli primiti ovu svojevoljnu njihovu prostodušnu predaju s uvjetima i jednakim pravima rečenoga naroda.“1

I tako se eto izjavi čitava bivša mletačka Dalmacija za sjedinjenje s Hrvatskom. Na čelu tome pokretu bijahu Spljećani conte Draganić i nadbiskup Cippico, makarski biskup Blašković i već poznati nam fra Dorotić. Medjutim nije ostalo samo kod izjave. Još oko 17. juna odašalju Spljećani, Omišani, Zadrani, Trogirani i Šibenčani svečano poslanstvo u Beč kralju Franji, da primi poklonstvo Dalmacije. Kad stigoše u Senj, sastanu se s krajiškim (slunjskim) pukovnikom Casimirom, te mu polože na ruke prisegu vjernosti, nakon što ih je on uvjerio, da će već do koji dan doći u Dalmaciju carska vojska, i nakon što im

1 Generalni vikar Gerasim Zelić pošao je na glas o anarkiji u Gospić, da zatraži i da dovede u Dalmaciju krajiške vojnike. Iz Gospića je pisao Franji I. u Beč,,od strane hristijanskoga naroda", da ,,primi Dalmaciju pod svoje krilo i pokroviteljstvo." Potom se vrati u Obrovac sa 300 Krajišnika.

je adresu za sjedinjenje s Hrvatskom poslao banu grofu Ivanu Erdödyju u Zagreb. Potom se poslanstvo vrati kući u Dalmaciju raširivši glas, da će im želja ubrzo biti udovoljena.

I odista, već 30. juna stiže pukovnik Casimir s dvjesta momaka, poglavito naših krajišnika, u Zadar, i bi svečano dočekan; nato polože 2. jula gradjani kao novi podanici u gradskoj vijećnici prisegu vjernosti kralju Franji. Treći dan potom, dne 5. jula, prispje u Zadar carski general Ličanin Mato Rukavina1 sa 4.000 momaka i više topova na 72 broda i bude dočekan urnebesnim klicanjem naroda i gruvanjem topova, a napose još od nadbiskupa Ivana Carsane i ostalih oblasti. Nakon što je odslužen u crkvi sv. Simeuna svečani,,Te Deum", general Rukavina razloži s propovjedaonice narodu hrvatskim jezikom svrhu svoga dolaska, te ga uputi, da se strogo drži položene prisege vjernosti. Još istoga dana izdao je

se

1 Mato Rukavina od Bojnograda rodio 1737. u Trnovcu kod Gospića kao vojnički sin. Službovati zače kao kadet; sudjelovao je u sedmogodišnjem ratu, te se u bici kod Lobosica (1. okt. 1756.) toliko odlikovao, da je promaknut na poručnika, a iza daljega junačkog sudjelovanja u istom ratu dotjerao je do kapetana u ličkoj krajiškoj regimenti. God. 1778. postade majorom u otočkoj, a 1786. potpukovnikom kod ogulinske. Kao takav pošao je u Josipov turski rat, u kojem bješe dva puta teško ranjen, a onda postade 1789. pukovnikom. God. 1794. poslan je s hrvatskim krajišnicima na bojište u Italiju, te postade u maju 1795. generalom. Poslije dalmatinske okupacije i vojne službe postade 1801. podmaršal, te podje 1815. u mirovinu živeći u Penzingu kod Beča, gdje umre 3. maja 1817.

proglas na narod, u kojem mu je zajamčio sva stara prava i sloboštine zemlje, a onda je skinut mletački barjak, te razapet carski. Ovako zanosno sličnom ceremonijom dočekaše Rukavinu i pukovnika Casimira i ostala mjesta i gradovi: 8. jula Šibenik, 9. jula Trogir, 13. jula Spljet, 15. Makarska, a onda otoci Korčula, Brač, Hvar i Vis. Dne 31. jula povratio se Rukavina u Zadar. Kopnenu Dalmaciju pak obašao je pukovnik Casimir.

Svagdje u zemlji naišli su Rukavina i Casimir ne samo na zanos narodni, nego i na snažni pokret za sjedinjenje s Hrvatskom. Eto, kako se o tom izjavio sam Rukavina u svom izvještaju na ministra spoljnih poslova, Thuguta, dne 31. jula, nakon povratka u Zadar. „,Ova je pokrajina prožeta najlojalnijim čuvstvima spram ugarskoga kralja. Da se učini red i mir, dovoljno je što prije urediti valjanu zemaljsku upravu, a ja sam već primio prisegu vjernosti ovoga čuvenoga naroda ugarskomu kralju. Ja ovdje ponavljam ono, što sam već kazao u svojim ranijim izvještajima : svi slojevi pučanstva i sveukupno žiteljstvo položilo je prisegu vjernosti našem uzvišenom vladaru kao kralju ugarskomu. Ja sam u tu stvar uložio svu svoju radinost, da narod poučim. S propcvjedaonica po crkvama tumačio sam skupljenom narodu, da je Njeg. Veličanstvo car podjedno i kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Pod prisegom sam ga uvjeravao, da sam poslanik ugarskoga kralja, donosilac prava, reda i milosti u ime Njeg. Veličanstva kralja ugarskoga, pa kad se narod uvjerio o istinitosti mojih

riječi, odmah je položio prisegu. No možda mi i ne bi vjerovali, da nijesam i sam sin toga naroda (to jest Hrvat) i porodice, koja je u toj pokrajini (Dalmaciji) poznata. Prema tome ja sam Dalmatince uvjeravao, da će u zemlji biti provedena ugarska uprava, kako je bila u doba njihovih pradjedova, podanika ugarske krune, a to da je u skladu i s pravima Njeg. Veličanstva na tu pokrajinu i sa željom izraženom od svega pučanstva“. Ove nam riječi generala Rukavine tek čini posve shvatljivima dnevnik savremenoga šibeničkoga fra Josipa Glumčevića, koji piše: „Kad je cesarska vojska došla, mal da se ne ponoviše smutnje i neredi. Na glas, da je to vojska njemačkog a cesara, puk se stade buniti i vikati: Ne ćemo Nijemca! Dosta se htjelo, dokle im je razjašnjeno, da je cesar još i kralj Ungarije, o čemu se jedino uvjeriše po tom, što im je general Rukavina hrvatskom besjedom mogao na sreću dokazati, da je i sam Hrvat, te da u ime ugarsko-hrvatskoga kralja zaposjeduje Dalmaciju".

Ali pokret ovaj za sjedinjenje s Hrvatskom ne svidje se ni ministru Thugutu, ni kralju Franji. Kako znamo, adresu dalmatinskog poslanstva otpremio je pukovnik Casimir grofu Ivanu Erdödyju u Zagreb kao banu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ban opet odaslao ju je ugarskoj vladi, odnosno palatinu nadvojvodi Josipu, a ovaj je otpremi ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču, koja ju je podastrla Franji I. dne 10. jula. Medjutim bješe

o raspoloženju Dalmatinaca ministar Thugut upućen još i od austrijskoga konzula u Zadru, pa tako sada (12. jula) predloži kralju ovo rješenje:,,Poslana adresa prima se do znanja, no poradi sadanjega stanja ne može biti ni govora o sjedinjenju ili sličnim rješenjima. Budući pak da sam sve poslove, što se tiču ovih od mojih četa okupiranih krajeva, prepustio svome ministru spoljnih posala, dok se ne odlučim na konačno rješenje u čitavoj stvari, to se kancelarija (t. j. ugarska dvorska) mora u svemu, što se toga predmeta tiče, obratiti na moju tajnu dvorsku i državnu kancelariju. Ja sam i sada predstavku ugarske kancelarije riješio po njezinu predlogu." Dakle, adresa je stavljena

,,ad acta“, kako je glasio svojeručni pripis kralja Franje I. Istodobno obrati se i palatin nadvojvoda Josip na cara, odnosno na ministra Thuguta, te napose istače, da je ona dalmatinska deputacija u Senju već i prisegu vjernosti položila ugarskomu kralju;,,držim da nikako ne smijem prešutjeti ove najnovije stvari, nastavlja nadvojvoda. Josip, jer kako se mogla primati prisega od stranih podanika, a da se nije prije toga bilo načistu s intencijama Vašega Veličanstva?" Nadalje podsjeti palatin kraljevsku dvorsku kancelariju,,,da je car prigodom svoga krunisanja za ugarskoga kralja prisegao, da će natrag predobiti Dalmaciju, te je pridružiti zemljama krune ugarske“ (t. j. Hrvatskoj). Medjutim sve je to bilo samo povodom, da se ministar Thugut požurio, da što prije imenuje za Dalmaciju posebnoga carskoga komesara, jer mu se general Rukavina, kao pri

« ПретходнаНастави »